SLOHOKEJ

Kome treba Team Zagreb?

TZG dresovibijeliNatjecanje u Internacionalnoj hokejaškoj ligi nije još bilo ni završilo, a već su se u hrvatskim hokejaškim krugovima počele širiti priče kako bi u sezoni 2018/19 umjesto tri zagrebačka kluba trebala nastupiti selekcija pod nazivom Team Zagreb. Ova zamisao ne predstavlja ništa novo u hrvatskom hokeju. U sezoni 2010/11 zagrebački hokejaši zaigrali su u tadašnjoj Slohokej ligi te su u društvu devet momčadi iz Slovenije, Srbije i Austrije osvojili peto mjesto. Zagrepčani su u četvrtfinalu doigravanja svladali Triglav u dvije utakmice, ali su u polufinalu pregaženi od tadašnje HK Olimpije. Naslov pobjednika ponio je Partizan, a Team Zagreb je u dvoboju za treće mjesto nadjačan od Maribora. Godinu dana kasnije, u Slohokej ligi nastupila je samo Mladost, a nakon trogodišnje stanke, u zajedničko nadmetanje sa Slovencima i Srbima uključila su se sva tri zagrebačka kluba. Što se to dogodilo da ponovo možemo pronaći zagovornike povratka na 2010.?

Nedostatak leda oduvijek je bio opravdanje ili izgovor za većinu nedaća u hrvatskom hokeju pa ne čudi što je (pre)opterećenje zagrebačkih ledenih ploha jedan od argumenata pojedinačnog sudjelovanja zagrebačkih klubova u međunarodnim natjecanjima neovisno o uzrastu. Tri zagrebačka kluba, Medveščak, Zagreb i Mladost, prošle su sezone odigrala ukupno 28 domaćih utakmica protiv slovenskih ili srpskih klubova čemu treba pridodati i devet susreta koje su Zagrepčani odigrali međusobno za ukupno 37 utakmica na Velesajmu ili Domu sportova. Tri se utakmice trećeg kruga nisu stigle odigrati. Budući da je redovni dio prvenstva trajao od sredine rujna do kraja veljače, u 24 tjedna valjalo je ugurati 40 utakmica što daje omjer od pet utakmica na tri tjedna. Pritom valja napomenuti da se redovni dio hrvatskog prvenstva nije morao igrati jer se poredak zagrebačkih klubova u IHL-u računao i za prva tri mjesta u doigravanju za naslov hrvatskog prvaka.

Kada bi umjesto tri zagrebačka kluba u IHL-u nastupila selekcija, smanjio bi se broj sudionika s deset na osam što bi vjerojatno dovelo do povećanja broja krugova s tri na četiri. Takva bi promjena značila da bi redovni dio IHL-a potrajao 28 kola odnosno 14 domaćih utakmica za zagrebačku selekciju. Međutim, ne smije se zaboraviti na obavezu održavanja seniorskog prvenstva koje bi se moralo igrati usporedno s IHL-om. Prije osam godina, Team Zagreb je odigrao 27 utakmica, a domaće prvenstvo se igralo šesterokružno pri čemu je svaka momčad odigrala 18 utakmica. Brza računica pokazuje da bi tri zagrebačka kluba i Sisak odigrali ukupno 36 utakmica od toga 27 u Zagrebu. Zagrebačka klizališta bila bi opterećena s 41 utakmicom, više nego što je to bio slučaj u prethodnoj sezoni.

Istina, savez bi mogao skratiti seniorsko prvenstvo na svega 12 kola kao što je to bio slučaj prije tri godine ili samo 6 kao što se igralo u inicijalnoj sezoni EBEL-a 2009/10, pa bi se ostvarila željena "ušteda" termina na ledu. Međutim, u tom slučaju se postavlja pitanje u čijem je interesu održavati seniorski hokej za 25-30 hokejaša dok bi se ostali s pravom smjeli nazvati rekreativcima? Iz navedenog pitanja proizlazi drugi argument kojeg se nerijetko čuje u raspravama o zajedničkom nasuprot pojedinačnim nastupima u međunarodnim ligama je navodno nedovoljan broj igrača sposobnih i voljnih za sudjelovanje u pravoj ligi s gostovanjima svakog drugog vikenda.

Ako pogledamo statistiku netom završene sezone otkrit ćemo kako su, ne uzimajući u obzir vratare, 11 hokejaša Medveščaka odigrala najmanje 16 od ukupno 24 odigrane utakmice odnosno dvije trećine susreta. Još šestorica su odigrala više od pola utakmica, a manje od polovice nastupa upisalo je još 17 hokejaša među kojima su i četvorica prvotimaca od kojih bi barem dvojica bili neprekidno u sastavu da nisu imali obaveza u EBEL-u. U Zagrebu je 13 hokejaša prešlo prag od dvije trećine utakmica, a još četvorica su odigrala više od polovice susreta. Povremeno su nastupala još četvorica zagrebaša. Na kraju, osmorica mladostaša su skupila dvije trećine utakmica, a još 12 ih je odigralo barem polovicu. Devetorica su nastupala povremeno. Brza računica pokazuje kako je više od 30 hokejaša u sva tri zagrebačka kluba uglavnom bilo na raspolaganju svojim trenerima, dok se u dobroj mjeri moglo računati na još najmanje dvadesetak.

Još jedan pokazatelj do koje mjere igrači ozbiljno uzimaju svoje obaveze je odlazak na gostovanja, od kojih su neka udaljena gotovo 400 kilometara. Čak 14 "medvjeda" je otputovalo na najmanje 5 od ukupno 9 gostujućih utakmica kluba pri čemu ne računamo "gostovanja" kod gradskih suparnika. Isto broj "veprova" je ispunio zadani uvjet od barem 5 nastupa na 9 gostujućih utakmica Zagreba. Samo je kod mladostaša taj broj nešto manji, 11 hokejaša je prešlo "prag" od pet nastupa na 9 utakmica izvan Zagreba. Zaključak se nameće sam od sebe. I Medveščak i Zagreb pa i Mladost koja je odigrala više utakmica od svojih gradskih suparnika, imali su dovoljno igrača ne samo za domaće utakmice nego i za gostovanja. Istina, događalo se, pogotovo "mamutima", da se jedva skupe dvije petorke, ali u većini utakmica zagrebački klubovi su imali dovoljno igrača za nastup što se i vidi iz ostvarenih rezultata.

Treći argument kojeg protivnici pojedinačnih nastupa klubova u IHL-u koriste u raspravama je novac, odnosno troškovi koji sasvim sigurno nisu zanemarivi za amaterske družine. Nastup u međunarodnoj ligi zahtijeva podmirenje troškova kotizacije, sudačkih naknada, prijevoza koji bi zagrebačkim klubovima u velesajamsko-zibelskoj ligi bili daleko manji. Međutim, hokejaši u seniorskoj momčadi trebaju i klizaljke, palice i ostalu opremu koja će se podjednako trošiti neovisno da li se dvadesetak utakmica igra protiv Slovenaca i Srba ili isključivo u domaćoj konkurenciji. Nadalje, troškove nastupa Teama Zagreb u IHL-u zacijelo bi podijelili klubovi na ravnomjerne dijelove što bi u praksi značilo da svaki klub troši isto novaca na opremu kao i dosad te ima 67% manje troškova na nastup u ligi.

Svi navedeni argumenti (raspoloživost leda, raspoloživost hokejaša i troškovi natjecanja) imaju svoju težinu no u odluci hoće li zagrebački klubovi samostalno nastupiti u IHL-u odlučujući bi ipak trebao biti sportski argument. Hokejaški klubovi ne postoje radi uštede leda ili novca nego radi što boljeg sportskog razvoja što većeg broja hokejaša. Ako u jednom slučaju imamo pedesetak hokejaša koji igraju najbolje moguće natjecanje za amatere, a u drugom se ta prilika pruža dvostruko manjem broju hokejaša, onda rasprave o tome zapravo ne bi trebalo ni biti. I klubovi i savez bi se trebali pitati što mogu uraditi kako bi se sudjelovanje u ligi nastavilo i po mogućnosti proširilo i na Sisak. "Povratak na Velesajam" smio bi biti samo crni scenarij koji prijeti hrvatskom hokeju ne budu li svi nadležni u savezu i klubovima radili svoj posao kako treba.

Korištenjem naše stranice pristajete na uporabu kolačića. Blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke funkcionalnosti Vam neće biti dostupne." Learn more".

EU Cookie Directive Module Information