Reprezentacija

Važno je sudjelovati

repkaU20 krajHrvatska mlada reprezentacija nije uspjela izboriti opstanak u diviziji IIA na netom održanom svjetskom prvenstvu. Nakon dvije godine u ovom razredu natjecanja, Hrvatska će zaigrati u diviziji IIB u kojoj ove sezone nastupaju Koreja, Španjolska, Srbija, Belgija, Australija i Meksiko. Ispadanje u niži razred natjecanja bez sumnje predstavlja neuspjeh hrvatskog hokeja. Ne tako davno, zapravo prije samo četiri godine, Hrvatska je po četvrti put za redom nastupala u diviziji IB. Uvjeti za razvoj hokeja tada su bili isti kao i sada, a hrvatski su mladi hokejaši pobjeđivali Poljsku, Litvu, Italiju i Japan. Što se to promijenilo u međuvremenu?

Jedno sigurno nije. Broj klizališta, klubova i igrača, ostao je jednak. Hrvatska i dalje ima dva zatvorena klizališta (Dom sportova i Velesajam) te tri otvorena klizališta (Šalata, Zibel i Delnice) na kojima se igra hokej. Odakle međunarodnom savezu hokeja na ledu podatak o osam zatvorenih klizališta u Hrvatskoj teško je reći. Netko će možda reći kako Hrvatskoj nije ni mjesto u diviziji IIA, a kamoli u diviziji IB te da ispadanjem u predzadnju ligu na svijetu hrvatska mlada reprezentacija dolazi u svoje prirodno okruženje. Ovaj argument lako je pobiti brzim pogledom na broj klizališta i hokejaša koje imaju Australija ili Belgija pa i Meksiko. Hrvatska se po svom ledenom siromaštvu može mjeriti jedino sa Srbijom.

Međutim i prosječni poznavatelj prilika u međunarodnom hokeju zna da su i Hrvatska i Srbija u pravilu uspješnije i od Australije i od Belgije, a pogotovo od Meksika. Drugim riječima, Hrvatska nije ispala u petu ligu zbog premalog broja klizališta jer je naraštaj mladih hokejaša koji je u siječnju 2009. izborio ulazak u diviziju I hokejaški odrastao na istom broju ledenih ploha koliko ih postoji i danas.

Jedan od načina na koji je hrvatski hokej pokušao doskočiti premalom broju klubova i hokejaša je uključivanje juniorskih selekcija i klubova u kvalitetnija natjecanja u susjedstvu. Igralo se u Mađarskoj, Sloveniji, a u posljednjih devet godina u Austriji. Usporedno su najambiciozniji mladi hokejaši odlazili u strane klubove u kojima su mogli dobiti bolje uvjete za svoj razvoj. U Logroneu 2009. petorica od 22 igrača dolazila su iz inozemnih klubova. Rendulić je igrao u Assatu, Petar Trstenjak i Šilović u Slovanu, Kanaet u Dubnici, a Senzel u Trinecu.

Godinu dana kasnije u Gdanjsku imali smo čak sedam "inozemaca". Uz Rendulića, Trstenjaka, Šilovića i Kanaeta, Večaj je došao iz Budapest Starsa, Srketić iz Znojma, a Delić iz SAD. Krajem 2010. gotovo polovica, ukupno devet, igrača bili su članovi stranih klubova. Uz "starosjedioce", Večaja, Srketića, Rendulića i Šilovića, Oreščanin i Tomljenović su došli iz Zvolena, Cerovečki iz Znojma, Šakić iz KAC-a te Marković iz Dukle. U Torunu 2011. otišli smo za jedan naprijed i postavili desetoricu igrača izvana u reprezentaciju: Večaju, Petru Trstenjaku, Cerovečkom, Šakiću, Tomljenoviću, Renduliću, Markoviću i Šiloviću pridružili su se Filip Jarčov iz Znojma i Vukoja iz Red Bulla. Bilo je to posljednji put da je Hrvatska izborila opstanak u diviziji IB.

Na posljednjem nastupu Hrvatske u diviziji IB, 2012. u Ukrajinu hrvatski dres nosila su petorica "inozemaca": Cerovečki, Marković, Šakić, Vukoja i Šilović. Iduće sezone Hrvati su nastupili u diviziji IIA no usprkos šestorici igrača iz inozemnih klubova, Rosandića iz Nitre, Gjonija iz SaiPe, Keglja i Vukoje iz Iskre, Cerovečkog iz Znojma i Raknica iz njemačkog Timmendorfera, Hrvatska je otišla još jedan razred niže. U diviziji IIB proveli smo samo jednu sezonu, a prvo mjesto osvojila je momčad sa samo trojicom "stranaca", Rosandićem, Vukojom i Pavičevićem. Istu brojku zadržali smo i godinu dana kasnije u Litvu gdje je umjesto Vukoje inozemnu kvotu popunio Puzić.

Ne treba biti doktor matematike za povezati veliki broj hokejaša iz inozemnih klubova s razdobljem nastupanja u društvu zemalja koje su hokejaški daleko razvijenije od Hrvatske i očekivani pad kad se reprezentacija počela sastavljati mahom od domaćih igrača. Manjak "inozemaca" u mladoj reprezentaciji ne znači da ih se više ne zove, nego, jednostavno da ih više nema. Pritom bi svakako bilo pogrešno naprečac zaključiti da su novi naraštaji manje nadareni od prethodnih pa da ne prolaze probe bez kojih se ne može dobiti mjesto u stranom klubu.

Prije bismo zaključili da su današnji mladi reprezentativci (i njihovi roditelji) upravo na iskustvu svojih prethodnika, zaključili da "stažiranje" u inozemstvu i nije previše učinkovito u dostizanju statusa hokejaškog profesionalca. Od svih igrača koje smo maloprije spomenuli, samo Rendulić trenutno igra kao puni profesionalac u AHL-u. Dobre izglede za profesionalno bavljenje hokejom imaju i Rosandić i Puzić koji trenutno igraju na posudbama u slovačkoj drugoj i češkoj trećoj ligi. Nekolicina nekadašnjih mladih reprezentativaca igra vani u ligama poput norveške druge, francuske treće ili švedske četvrte, ali uz dodatni rad. Takav status je bolji od onog kakav ima većina koja za hrvatske klubove igra iz zadovoljstva u slovenskom prvenstvu, ali će teško ponukati nekog 15-godišnjaka da se otisne od roditeljskog doma i zagrebačke srednje škole u hokejašku neizvjesnost inozemstva.

Reprezentacije poput Litve ili Estonije, predvode upravo mladi igrači koji razvojem u inozemnim klubovima traže svoje mjesto pod hokejaškim profesionalnim suncem. Istovremeno, Hrvatska je ostala bez svojih predvodnika jer su novi naraštaji izgubili iluzije o inozemstvu kao odskočnoj dasci za buduću profesionalnu karijeru. Kao nadopuna, a sve više kao alternativa odlascima iz Hrvatske u posljednjem se desetljeću popularizirao nastup u stranim ligama poput austrijske super-juniorske lige, slovenskog prvenstva, a od 2012. međunarodne lige pod okriljem austrijskog saveza, EBYSL.

Zamisao je bila okupiti ponajbolje hrvatske mlade hokejaše koji igraju u domovini i pružiti im zajednički kvalitetniji rad uz nastup u jakoj međunarodnoj ligi u konkurenciji austrijskih, mađarskih, slovenskih i drugih momčadi. Očekivalo se kako će naši hokejaši bolje napredovati nadmećući se s vršnjacima iz hokejaški razvijenijih zemalja iz susjedstva čime će se izbjeći potreba za skupim odlascima pojedinaca u inozemstvo. Optimisti su razmišljali o EBYSL-u kao pripremi mladih Hrvata za EBEL u kojem je tada nastupao Medveščak i podizanje kvalitete hrvatske mlade reprezentacije koja bi se imala boriti za odličja u diviziji IIA.

Prva iluzija razbila se već tijekom premijerne sezone EBYSL-a. Vodeći igrači mlade momčadi Medveščaka poput Lazića, Blagusa, Oreščanina, Mikulića, Senzela, Petra Trstenjaka ili Tomljenovića bili su samo prolaznici u profesionalnom pogonu "medvjeda", i danas to sa sigurnošću možemo reći, ne zato što nisu bili nadareni ili dovoljno dobri, nego zato što je klupska politika u začetku bila usmjerena k jeftinom spektaklu koji je u kratkom roku morao zadovoljiti ambicije klupskih čelnika prije nego što ih prođe volja za vođenje profesionalnog kluba. Medveščaku je uvijek bilo važnije dovesti kakvog isluženog Kanađanina i reklamirati ga "veliku zvijezdu" nego dati priliku domaćem igraču i stvoriti dugoročne temelje za stabilan profesionalni klub.

Druga iluzija, o jačanju mlade reprezentacije, razbila se ovog prosinca i to pred očima svih navijača koji su od rujna pa sve do danas pratili utakmice kako Medveščaka u EBYSL-u, tako i mlade reprezentacije u Tallinnu. Ograničenje od najviše trojice igrača rođenih 1996. u sastavu za utakmicu u praksi je značilo da će se momčad Medveščaka u ovoj sezoni EBYSL-a u velikoj mjeri poklapati s budućim sastavom mlade reprezentacije. Nijedan od hrvatskih suparnika u diviziji IIA nije mogao računati na četiri mjeseca zajedničkih priprema i utakmica kakve je od kolovoza 2016. imala hrvatska mlada reprezentacija.

Očekivalo se kako će tijekom navedenog razdoblja u 21 predviđenoj utakmici stručni stožer pronaći najbolje kandidate za reprezentaciju, pronaći im mjesta u momčadi i uigrati ih za vrhunac sezone, svjetsko prvenstvo u Tallinnu. Prije nego što je sezona uopće i započela, valjalo je uzeti u obzir nezanemariv broj igrača koji su nastupali za reprezentaciju i koji su još uvijek imali pravo nastupa za nju, a kojih iz raznih razloga nije bilo u skupini koja je počela s pripremama za EBYSL. Platužić, Matošić, Petrinšak, Martinić, Buljanović, Durn, Premerl, Bjažić i Krnić. Neki od njih su prestali s hokejom dobrovoljno, neki su bili kažnjeni, a neki nisu uzeti u obzir. Boljim poznavateljima prilika u nas jasno je da bi s nekima od njih, u punoj formi, hrvatska reprezentacija bila jača nego što je bila. Uz to, radi se pretežito o igračima izlaznih godišta kakvih nam je nedostajalo u Tallinnu.

Ukupno je do svjetskog prvenstva, kroz Medveščak prošlo 32 igrača i četvorica vratara od kojih petorica igrača i jedan vratar nisu imali pravo nastupa za mladu reprezentaciju. Više od polovice utakmica odigrali su Paulović, Smolec, Vuglač, Joja, Stančić, Tadić, Poljak, Stubičar, Vrbančić, Trstenjak, Čizmadija, Fičur, Bublić, Šutevski, Krikšić, Kopričanec, Crnec, Babić i Nikolić. Pridodamo li Jovića i Kramarića koji su zbog ozljeda propustili veći broj utakmica, "inozemca" Čanića i pričuvnog vratara Jünker Đurića te oduzmemo li Babića, dobili smo i sastav reprezentacije u Tallinnu.

Dugo razdoblje zajedničog rada budućih reprezentativaca dalo je stručnom stožeru pregršt prilika za uigravanje postava. Na žalost, braniči uopće nisu uigravani, kao da pojam "branički par" u hrvatskom juniorskom hokeju ne postoji. Braniči bi se razdvajali, spajali, mijenjali mjesta na način kakav ne viđamo ne samo kod drugih reprezentacija nego ni kod seniorskih sastava kako profesionalnih, tako i amaterskih. Svaki pojedini branič mogao je računati da će u jednoj utakmici odigrati s dvojicom, trojicom partnera ne računajući situacije s igračem više ili manje.

Malo je toga drugačije bilo i među napadačima. Već se tijekom sezone mogla zamijetiti kronična neučinkovitost Medveščakovih strijelaca među kojima su se isticali samo branič Smolec i stariji napadal Miličić. Drugim riječima od napadača se nisu smjeli očekivati pojedinačni pothvati nego se trebalo stremiti uigravanju trojki koji bi kolektivnim akcijama nadoknadili pojedinačne nedostatke. Međutim, ako pogledamo navale u kojima su igrali najučinkovitiji napadači Medveščaka u EBYSL-u dolazimo do neočekivanih spoznaja.

Pođemo li od Fičura, vidjet ćemo da najčešće, osam puta igrao u navali s Miličićem, a onda sa Stančićem pet puta. Naravno, nijedan od ove dvojice nije imao pravo nastupa u Tallinnu. Od suigrača iz reprezentacija četiri je puta zaigrao s Krikšićem s kojim će otvoriti i svjetsko prvenstvo, ali ne kao centar kao što jr to bio slučaj u Medveščaku, nego kao krilo. Centra je imao igrati Jović koji je s Fičurom odigrao točno jednu utakmicu EBYSL-a u istom napadu. Nakon prva dva kola Fičur je spojen s Čanićem s kojim se nije vidio od juniorskog svjetskog prvenstva te Trstenjakom s kojim je u EBYSL-u zaigrao samo jednom u istoj navali.

Nešto je bolje sreće bio drugi najučinkovitiji napadač Medveščaka s pravom nastupa za reprezentaciju, Čizmadija. Čak 17 utakmica odigrao je u istom napadu s Paulovićem s kojim je odigrao svih pet utakmica svjetskog prvenstva. Međutim, Trstenjak, koji je s ovim dvojcem zajedno odigrao čak sedam utakmica EBYSL-a, nije imao prilike zaigrati u istoj navali i u Tallinnu. Dvije utakmice je Paulovićem i Čizmadijom odigrao Čanić, a tri Vuglač koji tijekom cijele sezone u EBYSL-u nijednom nije isklizao zajedno s Čizmadijom i Paulovićem.

Treći napadač po učinku, Paulović, kako smo vidjeli je 17 utakmica EBYSL-a odigrao s Čizmadijom u navali, a 9 s Trstenjakom. Na svjetskom prvenstvu je igrao s Čanićem dvije, a s Vuglačem tri utakmice premda s potonjim, poput Čizmadije, nijednom nije bio u istoj navali tijekom sezone u EBYSL-u. Jović se u ono malo utakmica što je odigrao uzdigao do četvrtog najboljeg strijelca među reprezentativcima. Najviše je igrao s Tadićem, 6 utakmica, a potom s Krikšićem i Stubičarem po četiri. U Tallinnu je u pet utakmica igrao u četiri različita napada od kojih je s Krikšićem i Tadićem odigrao po tri susreta, ali samo jedan s obojicom. I tako dalje.

Što želimo reći? Beskonačnim mijenjanjem postava tijekom sezone stručni stožer je poništio možda i jedinu prednost koju je hrvatska reprezentacija mogla uživati u odnosu na svoje suparnike, posebice Nizozemsku. Dok su se Nizozemci mogli skupiti na nekoliko zajedničkih vikenda tijekom jeseni, hrvatski su reprezentativci imali dva treninga tjedno plus dvadesetak utakmica na kojima su se mogle uigrati navale koje su nam morale donijeti opstanak. Umjesto toga, u Delnicama smo isklizali u postavama koje su jedva postigle dva pogotka Srbiji koja je nastupila bez cijele prve postave.

Umjesto uigranih akcija, Hrvati su se, po tko zna koji puta htjeli oslanjati na nadahnuće pojedinaca i trikove. Protivnički treneri odlično su znali da najveća opasnost njihovim vratima prijeti od Smoleca. Hrvatskom kapetanu su pošla za rukom dva samostalna prodora iz igre i jedan u raspucavanju. Međutim, hrvatska reprezentacija nije složila nijednu akciju iz koje bi najopasniji hrvatski pucač iz otvorenog udarca zatresao mrežu. Najbliže tom cilju došli smo kod pogotka Paulovića Nizozemcima nakon Smolecova udarca s plave. Izveli smo dva uspješna protunapada dvojice na jednog, dva gola nakon presijecanja protivničkih dodavanja, jedan poslije bulija i jednu polukontru. Uigranih akcija kakve su nam priređivale prve navale Litvanaca, Japanaca ili Estonaca kod Hrvata nije ni bilo, možda zato što mi nismo ni znali koja nam je prva navala.

Hrvatskoj se nakon dugo vremena dogodilo da se protivnik bolje pripremi za odlučujuću utakmicu od naših. Nizozemcima nije palo na kraj pameti isklizati s četiri navale protiv Hrvatske, dok je s druge strane naša momčad odustala od taktike kojom je iste te Nizozemce dobila pola godine ranije u Brašovu. Klupa je "skraćena" tek kad smo bili u zaostatku. Malo toga smo učinili da odmorimo našeg najiskorištenijeg igrača Smoleca pred posljednju utakmicu. Hrvatski kapetan se nepotrebno trošio u unaprijed izgubljenoj utakmici protiv Litve igrajući i igrača više i igrača manje. Zapravo, nije nam jasno zašto se Smoleca, kao najučinkovitijeg strijelca momčadi, nije protiv Nizozemske prebacilo u napad i na taj način poštedjelo hrvanja u obrani za koje smo imali sasvim dovoljno kršnih i voljnih braniča?

Ostaje i pitanje, ako vratari s reprezentativnim iskustvom poput Valenčića i Hergešića-Adamovića nisu bili na raspolaganju za ovo prvenstvo, a Škec nije pozivan, zašto na njemu nije bilo vratara Graza, Trohe, koji će gotovo sigurno braniti na juniorskom prvenstvu u Koreji? Ne bi li bilo bolje za njega da je debitirao na nevažnoj utakmici poput Japana ili Litve nego da prvi službeni nastup na svjetskom prvenstvu zabilježi u odlučujućoj utakmici protiv Rumunjske? Izgubimo li od Rumunja na otvaranju turnira, izgledi za opstanak bit će jako mali, da ne kažemo neznatni.

Hrvatska je bila glavni kandidat za ispadanje iz divizije IIA čim se saznao sastav skupine. Znalo se da hrvatska reprezentacija neće imati barem petorku "inozemaca" i znalo se da neki od iskusnijih igrača neće biti pozvani bez obzira na formu. No kad se krenulo od stava da će EBYSL biti glavni i jedini kriterij za mjesto u reprezentaciji onda se to, inače jako i ozbiljno, natjecanje nije smjelo tretirati na hrvatski, neozbiljan način. Hrvatski hokejaši su u Tallinnu bili najsporiji, najmanje čvrsti, najgore fizički pripremljeni, tehnički najslabiji i najmanje uigrani. Od kolovoza do prosinca bilo je i više nego dovoljno vremena da se neke od navedenih slabosti otklone ili barem umanje. Međutim, momčad koja je nastupala u EBYSL-u nije imala fizičke pripreme, nije održala nijedan suhi trening, a i broj ledenih treninga se smanjio u odnosu na prošlu sezonu. Momčad je značajno pomlađena i tamo gdje se moralo, i tamo gdje nije pa tako u Tallinnu nismo imali najbolja 22 igrača premda valja priznati da nije izostavljen nitko tko je mogao biti prevaga.

Na kraju, ostaje dojam da se usprkos rezultatskog neuspjeha ništa ozbiljnije neće promijeniti u hrvatskom hokeju. Nitko neće biti odgovoran nego će se krivica svaliti na "dva i pol klizališta" i "slabija godišta". Nitko neće postaviti pitanje treba li hrvatskom hokeju ozbiljna liga poput EBYSL-a kojoj će se pristupati na neozbiljan način. Već smo vidjeli da EBYSL ne pomaže nikome da postane profesionalac u Hrvatskoj niti podiže kvalitetu mlade reprezentacije. Isto tako smo vidjeli da EBYSL ne potiče ni starije juniore da ostanu u hokeju pa se onda doista postavlja pitanje da li se EBYSL igra zbog hrvatskih mladih hokejaša ili zapravo služi Medveščaku kao stražnji ulaz za slučaj sve izvjesnijeg povratka u EBEL? Iduće sezone hrvatski će mladi hokejaši igrati u predzadnjem razredu svjetskog hokeja, a hoće li se i kada probiti u diviziju IIA, ovisit će o nadahnuću pojedinaca s klupe ili leda. Od izgradnje sustava su ionako svi već digli ruke.




Korištenjem naše stranice pristajete na uporabu kolačića. Blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke funkcionalnosti Vam neće biti dostupne." Learn more".

EU Cookie Directive Module Information